MRZIM TE!

Ovo pismo je namijenjeno TEBI, TEBI koji ga nikada nećeš dobiti. TEBI kojem ga jedinom želim poslati, ali neću. MRZIM TE.

Mrzim te iz dna svoje duše.

Mrzim dan kada sam te našla, mrzim dan kada sam te upoznala. Mrzim dan kada sam prvi put za tobom bila tužna, mrzim dan kada sam odlučila da ti dam šansu.

Mrzim dan kada sam mislila da si ti izgubljeni dječak, a bio si od starta gad.

Mrzim dan kada sam mislila da ti pomažem, a samo sam bila sredstvo za tvoj uspjeh.

Mrzim dan kada sam ti oprostila, mrzim dan kada sam rekla što želim.

Mrzim svaku večer provedenu s tobom, svaki dan kada sam hitala k tebi.

Mrzim svaku sekundu danu tebi, mrzim sve, mrzim tebe.

 

Ne žalim za ničim u svom životu. Žalim samo što sam ikada , ikada upoznala TEBE.

Da imam ikakvu jebenu moć iskoristila bi ju da izbrišem TEBE. Nikada ne bi bio dio mog života, ne bi bio niti prolaznik, ne bi bio niti sjena, jednostavno TI ne bi bio ništa.

 

TI si najgore što mi se ikada u životu dogodilo, ti si sve što jednom životu predstavlja tamu, TI si najgore što ikoga može snaći.

 

Znam da jednog dana TI nećeš više biti niti sjena sjećanja, ali trenutno te MRZIM.

 

Mrzim tragove koje ostavljaš, a ne želim ih vidjeti. Mrzim spoznaju da živiš na ovom planetu. Sebe bi udaljila da mogu, ali ne mogu.

Toliko te MRZIM i dugo, dugo ,dugo ću te iskonski MRZITI.

 

Ovo pismo je za TEBE, TEBE kojeg MRZIM!eduardo-flores-759365-unsplash

BIO JE BAŠ LIJEP I SUNČAN DAN

Jučer, danas, sutra…. Ono što je bilo jučer danas ne vrijedi, jednako kako ono što je danas zakon sutra je samo sjena u sjećanju, a eto činilo se kao spasenje.

To učim, nastojim se tomu prilagoditi, ne primati srcu stvari koje se događaju, a događaju se iz sekunde u sekundu.
Postojanost ne vrijedi, u mom životi nema Pervola koji čuva jednu boju dugotrajno.
Ovaj tekst pišem jako dugo, na papiru je više od dva tjedna i sada, baš u ovom trenu, mijenjam ga.
Stari tekst je počeo s : Mrzim ga, pokušavam to ne govori….
Ovaj tekst će ipak početi drugačije.
Glasit će: Pokušavam se pronaći.
Da, pokušavam se pronaći, a nema me.

Činjenica je da ga mrzim, ali ne zato što me ostavio, mrzim ga jer me nije zaštitio od same mene, što me nije mogao ostaviti tada kada je trebao, prije dvije godine. Da me volio znao bi da me treba ostaviti, da me zapravo vidio i poznavao , znao bi da me treba ostaviti, jer ja njega nikada ne bi. A trebali smo oboje ostaviti jedan drugoga.

Da pojasnim, situacija nije ništa bolja. Bolje rečeno, ja ne znam kakva je situacija. Još uvijek nemam medicinsko mišljenje gdje sam. Imam li iole vremena ili nemam. Kako se čini nemam, ali nisam čula to NEMAM. Svaki tjedan je neki pregled koji bi trebao dati odgovore, a nadaje.

Svaki tjedan pokušavam voditi novi život, a ne vodim ga.

Gledam se u ogledalo, to sam ja, ali ne prepoznajem se. Sve je na meni novo, odjeća je nova, ZARA, sve je ZARA, usnice su nove, bore u medicinski popeglane. Nove su i odluke, novi su ljudi s kojima dijelim te nove odluke. Ali stara sam ja negdje duboko ispod svega novoga.

Beziciran je novi stan, eto blizu centra. Savršeni doner je bio tu na tren, ali je nestao u hipu, party ga je odnio i opet s na početku.

U ovom životnom periodu zapravo prolazim sve oblike posramljenija koje čovjek može proći. Sjedim u čekaonicama u kojima ne želi sjediniti, pa premda to bile nove usne, ne želim ih. Sjedim u čekaonicama za testiranje spolnih bolesti (radi IVFa), a ne želim tu biti. Sjedim na cugama s potencijalnim donerima, a ne želim sjediti.
Prolazim sve što ne želim biti. Jedino što istinski želim je vratiti je taj sunčan, divni dan, dan kada sam se osjećala kao vladar svijeta i kada sam na tom prokletom Tinderu svipala udesno, umjesto ulijevo. Zašto sam to učinila, zašto jednostavno nisam mogla biti zadovoljna s osjećajem da sam vladar svijeta.

Samo da mi je taj sunčani dan promijeniti, sve bi bilo drugačije.

Jako, jako bi voljela da mi netko kaže što da činim.

DA LI JE TO ZAISTA TO?

Nisam dugo pisala, toliko dugo da se  broj pomaknuo sa 39 na 40 godina, 1 mjesec i eto skoro zaokružio na dva mjeseca.

 

Iako je samo tri mjeseca prohujalo pored  i iako se to čini kao malo vremena za bilo što, u mom životu se sve izmijenilo i to ne jednom nego nekoliko puta. Zapravo, moj život izgleda kao jedan veliki, veliki ringršpil, a meni se malo vrti na njemu i ponekad osjećam mučninu.

Istina, da nije tako ne bi imala što za pisati 🙂

Od kud krenuti, a da sve ima smisla.

Stali smo kod prekida i to je eto tako i ostalo. Nije prošlo glatko kako sam očekivala. Osobe tog tipa te jednostavno ne puštaju na miru iako su same otišle.

Ne pojavljuju se oni zato što im je stalo ili zato što im je žao, oni su tu jer žele i ovce i novce, malo naslade.

U mom slučaju mislim da on jednostavno ne razumije što mi je konkretno napravio. Možda negdje nekada je taj senzibilitet postojao, no danas u njemu nije ostao tračak, atom ljubavi i jednostavno ga nije briga što mi radi sa svojim povremenim pojavljivanjem.

A u što me uvalio 🙂

E tu leži prava istina o ringršpilu.

Napravit ću odmah malu digresiju pa spomenuti da sam odmah počela manično dejtati. Klin se klinom izbija, kažu. Više manje je to bilo oke. Ima onih koji su bili spustašica za ego, ali je puno više onih u čijem društvu sam se oke osjećala ili onih u čijem društvu sam imala stav izgovoriti što mi se ne sviđa.

Plan je bio sa svim tim sljedeći.

Dejtam dok ne dobijem nalaze ginekologa. Ako ginekolog kaže da imam još dovoljno vremena za trudnoću, spremit ću se i odlazim putovati, idem tražiti bolja mjesta od Hrvatske, s ljudima koji imaju malo više suosjećanja prema drugim ljudima, barem one koji mi mogu u facu reci što ne žele/žele i ne uzimati mi vrijeme.

Ako, ipak, ginekolog kaže da je vrijeme, e pa onda idem na umjetnu oplodnju.

Naravno, vjerovala sam u ovaj prvi plan i vjerovala sam da će mi to omogućiti da nađem nekoga tko me ipak voli i želi eto baš samom imati dijete. Što ću, volim biti u vezi i volim voljeti, što ima loše u tome.

Nažalost, moje želje se nisu ostvarile.

Bilo je jutro, neki sunčani dan. Krenula sam oprati (NAPOKON) auto i dok sam čistila pronašla sam pripremljene nalaze za ginekologa.

Iako sam ih pročitala  par mjeseci prije, valjda moj mozak nije to tako sve dobro proučio. Pa tada sam bila u vezi i nekako sam se nadala da idem prema tome pa me nije zabrinjavalo što točno piše.

A pisalo je:

“broj jajnih stanica u tijelu, da bi se žena smatrala fertilnom, ide od 4,81 do 67. Vaš je 2,91″

 

2,91 !!!!!!!!!!

 

Ono što sam tada napravila ne želim niti sebi priznati. Kao da se sve srušilo, sve je nestalo, samo mrak ispred očiju. Sama sam, nemam nikoga, šanse da nađem nekoga u par mjeseci je nemoguće. I onda sam krenula razbijati, prvo tanjur, pa zdjelu, pa tavu. Tava je razbila pločice, a jaje na oko je postalo jaje na plafonu.

Sjela sam na krevet, tijelo se počelo tresti tako ne kontrolirano da nisam mogla doći do zraka. Gdje sam pogriješila, zar sam tako slijepa i glupa da ne znam kada treba otići. Bojim se!

Naručila sam se hitno kod još boljeg ginekologa, nada zadnja umire.

Za par dana stigla sam na red. Dr. me pregledala, proučila i rekla:” Da nemate vremena, moguće ne možete uopće prirodno roditi. I da – imate rogatu maternicu”.

IMAM ŠTO!? Povlačim razbijene tanjure, samo da ih mogu raznijeti ponovno!

201810050739501000

E pa za one koji ne znaju (poput mene) i za one koji nemaju baš oke ginekologe da im to provjere, rogata maternica je maternica koja ima rog. Više to meni izgleda kao penis (a bome mi se i čini da me netko jebe već duže vrijeme). Nije ovo neka rijetka pojava, ali je to svojevrsna pregrada u maternici i može doći radi toga do pobačaja, smrti djeteta, devijacija i ko zna čega.

Dr. je savjetovala da odmah odem kod doktora za IVF ili potpomognutu oplodnju.

Idemo, naravno, odmah sam se naručila. Još 700 kn van iz džepa.

Tamo nisam dobila baš previše informacija, ali je dokica bio simpa. Svakako je potvrdio potrebu za operacijom i potvrdu za umjetnom oplodnom.

Može me on operirati, ali na živo uz ketonal. Ne boli kaže, kao menga. Hvala ne!

Dok se ne odlučim kako ću se operirati, trebam 3 dan ciklusa izvaditi oko 3000 kn hormona i vitamina. Da se vidi da li uopće mogu biti trudna (iako nemam baš jajašaca nešto). Da, da komplicirano je jako, pojasnit ću u nekom trenu u ovom blogu, čim i ja skužim.

Kako bilo i dok čekam taj treći dan menge i dok čekam red kod državnog ginekologa za uputnicu radi operacije, moj se život sveo na sljedeće opcije, a u roku 3 mjeseca moram donijeti odluku koja je opcija pobijedila:

  1. Otići u Dansku, Moskvu, Španjolsku na umjetnu + kupiti spermu = 10000 Eura cca
  2. Otići u Makedoniju i proći nešto jeftinije
  3. Naći donerea u Hrvatskoj i vjenčati se za njega pa onda imati pravo u Hrvatskoj podići natalitet sa 3 pokušaja preko HZZOa i nakon toga opet plaćati u eurima

4.Usvojiti dijete ili iz Afrike ili Indije za od 50000 do 150000 kn (jer solo se ne može usvojiti dijete iz Hrvatske)

  1. Odustati od svega, kupiti puno alkohola i droge i dok se ne pomirim sa svim lutati okolo i prebolijevati

I tako ja već danima sjedim svako večeri doma i razmišljam gdje sam i životu toliko pogriješila da mi se ovo događa. Da li je ovo karma, sudbina, loša sreća.

Svaki dan se preko dana smijem i pravim se cool, a navečer sjedim na krevetu i plačem. Nije ovo neka drama koja mi se događa, samo me strah da ću zauvijek ostati sama, a baš baš mi se neda.

DAS IST EIN TRAUMA

 

Svaki put ima svoj početak i kraj, no između se događa toliko sitnica koje taj put čine manje ili više zanimljivima. Tako će i moj put izgledati, barem pretpostavljam. Iskreno se nadam da neću sjediti doma narednih 4 do 5 mjeseci 

Za sada ovo putovanje izgleda dosta zanimljivo. Ne mogu reći optimistično jer još ne vidim u tako jarkim bojama. Ipak se ovdje radi o razočarenju.
Neću reći da se radi o slomljenom srcu jer srce može slomiti ljubav prava, ono kada ispred stoji netko kome vjeruješ, koga voliš i tko te voli i tko te nije do sada razočarao. To je slomljeno srce.
Razočarenje nastaje kada si glup, kada očekuješ da se planina pomakne. To se neće NIKADA dogoditi!!! Napokon sam naučila. Malo mi je vrijeme iscurilo, ali sam naučila. Nema ispravljanja Drine.

Gurala ja planine ili ne, danas je dan bio baš specijalan. Prije svega, vratila sam se s ljetovanja s mamom . Ma nema boljeg prijatelja od jedne mame. To moje biće provelo je sa mnom 7 dana. Do te mjere je treperila nad mnom da me čak vodila da cugam. Ono, mama faaakat!!! 
Nije dala da plačem, stalno me tješila pojašnjavajući mi tko je i kakav je on. Uspoređivala je sve sa svojim životom, pokušala je naći načine samo da malo skrene misli sa svega.

A moje misli nisu bile na njemu, bile su samo na tom razočarenju, i u njega, a ponajviše u mene.
Kakav humor, koliko dana, vremena i truda je uloženo u osobu čija riječ ne vrijedi ništa, čiji dan počinje i završava s laži, koji je spreman trpjeti vlastitu nesreću radi profita i koji je radi istoga spreman druge ljude činiti još nesretnijima (jedan obični Ferengi).

Da glupa sam , slažem se u potpunosti, ali moja nada je ležala u potomstvu. Taj osjećaj koji ženu obuzme, ta navala hormona i najveću septičku jamu pretvara u planinsko jezero. Stoga hvala Bogu, Nebu, Svemiru, kome god, što je gotovo.

Danas sam se ipak slomila, napokon sam plakala. Ne kao kenjkavo dijete koje se pravi da plače dok mu ne skrene pažnju prvi trzaj u okolini. Danas sam jecala, gušila se u suzama. Bilo mi je drago da napokon ide van.
A plakala sam jer sam ga pakirala. Da, ja njega!
Mogao je uzeti slobodne dane dok me mama tješila i odseliti se, ali nije. Nije mu valjda palo napamet kao što mu hrpa toga nije pala na pamet, kao što mu nije palo napamet da šutnjom uništava sve.
I zato sam to učinila ja.

Ne želim da mi se pojavi za mjesec i pol na vratima i da onda sve opet prolazim.
Za mjesec i pol želim imati popis donatora (u Excelu, molim lijepo). Želim znati čiji IQ je optimalan, čija visina mi najviše odgovara, tko od njih voli mačke, a tko pse i da li im je baka umrla od srčanog ili samo od naleta vlaka.
Za mjesec i pol želim možda i nekome pružiti priliku da mu se svidim, možda se čudom čudnim nađe netko tko me odgovori od moje ideje i predloži svoju.
Sve to želim za mjesec i pol i sigurno mi ne bi bilo po planu kada bi se ušetao u stan i u njemu proveo cijelo popodne pakirajući se.

Sve sam spakirala za 2 sata, 5 XXL kutija iz Bauhausa, jedna putna torba, jedan hiper veliki ruksak, jedna manja kutija za sitnice i jedan bor. To nije sve od stvari, to je ono što sam prvo vidjela, a dio toga je i kod njega valjda.

Sada će te kutije i torbe stajati par dana u sobici o 6m2, smještenoj odmah pored boravka. Onako, da ih svaki dan dobro vidim, proučim i zapamtim da više nikada ne budem s osobom koja mi barem jednom dnevno ne kaže lijepu riječ. Sjetit će me da više nikada ne oprostim glupost zato što se netko kaje. Ne kaje se taj radi mene, nego radi sebe.Sjetit će me da nikada više ne budem s nekim tko ne može izustiti riječ ili slovo.
Sjetit će me da nemam za kime plakati i da nemam za kime tugovati.
Sjetit će me da je vrijeme da se počne pisati excel, zamijeni kauč, izlakirati parket, kupe novi tepisi, napravi novi stol u kuhinji pa da ga za mjesec i pol u potpunosti i zauvijek nestane iz mog života.

Kako i obična kutija u XXL formatu ponekad može biti rječitija i od Andrića i od Selimovića.

REALITY CHECK

 

Prije samo tri tjedna imala sam:
– Vezu
– Vezu koja je bila teška
– Vezu u kojoj je bilo puno padova i podizanja
… ali imala sam vezu.

Tri tjedna iza, ja nemam vezu i na moru sam s mamom.
Prekid veze nisam ja odabrala, odabrao je on. Kao i uvijek u našem odnosu, nije znao pojasniti niti sročiti zašto nešto radi. Jednostavno je prekinuo – preko telefona (a živjeli smo zajedno – to još više ovu priču čini zanimljivom).
Zašto je to učinio samo on zna, ja mogu samo pretpostaviti, a kako ga poznajem bolje od njega, bit će da se upleo netko treći.
No, nije ovo tekst o prekidu niti o trećoj strani u ugovoru, ovoj priči glavni junak sam ja.

Ja sam žena. Osjećam se kao curica, ali ja sam po definiciji žena, radno sposobna žena s uspješnom karijerom koja može još napredovati.
Do sada, u zadnjih 15 godina, napravila sam brdo stvari, iz osobe bez samopouzdanja uzdigla sam se u osobu koja se sama sebi sviđa.
Znam što hoću u 98% slučajeva. Ne paničarim pred ničim, nemam strahova, osim pred osom, obadom, skakavcem i sličnim glupostima, a bojim se i skijati (ali već 20 godina ne odustajem).
Zapravo rijetko odustajem od ičega, što je mana, a ne vrlina.
Rado prihvaćam izazove, daju mi osjećaj svježine, osjećaj da sam živa. Volim prirodu, ali i gužvu, volim adrenalin, ali živim umjereno.
Rješavam probleme kada dođu, ne odgađam ništa za sutra (osim ponekad), držim do svoje riječi jer tako su me doma naučili i volim pričati s nepoznatim ljudima. To sam sve ja.

Ipak, ima ne mogu sve, imam zid preko kojeg, kao niti jedna žena, neću moći prijeći. Taj zid su godine, 39 godina 11 mjeseci i 3 dana. Točno toliko.
I što ako imam je l’ tako? Pa moj biološki sat je rekao: „uskoro je over and out maco“. I nije to moja brija, to su rekli nalazi krvi. Lagano tonem u svijet neplodnosti.

Do prije tri tjedna sve je bilo oke, znala sam i tada rezultate nalaza, podijelila sam ih s partnerom i nadala sam se skorom rješenju mogu gorućeg problema. Da naglasim, nije ovo bio problem , to je bila želja koju sam željela ostvariti. Sada sam spremna, sada to želim.
Sada znam da neću ubiti dijete, da ga neću izgubiti, da ga neću okrivljavati, jednostavno sada sam spremna.
I eto sada kada znam, baš sada, mogućnost da postanem mama je nestala.

Sada svi koji ovo čitaju sigurno pomisle: „Daj, koja drama, pa imaš još par godina“, no nemam. Nalaz je računao u mjesecima, šanse padaju svaki mjesec, a od nalaza je prošlo već 4.

I tako ja sada , dok ljetujem s mamom, sjedim i razmišljam što sada.
Znam sigurno da ako se u ovom aspektnu ne ostvarim da ću za 10 godina biti istrošena kanta, isfrustrirana i možda malo zla. Stoga je moja odluka definitivna, pokušat ću sama. Neću hvatati poluobrazovane muškarce po opskurnim birtijama i obećavati im da sam na tabletama, neću tražiti oca preko plavog oglasnika, niti dobročinitelja u svijetu gay populacije (iako nikome ne zamjeram da učinile bilo što od navedenoga), ja ću se uputiti u Dansku.
I stoga, ovaj blog će biti moja psihološka pomoć i ispušni ventil u narednim mjesecima. Nadam se da će moje iskustvo pomoći barem jednoj osobi koja se nađe u sličnoj i glupoj situaciji (za koju smo si same kriv, bez lažne „skromnosti“).

Ole!