REALITY CHECK

 

Prije samo tri tjedna imala sam:
– Vezu
– Vezu koja je bila teška
– Vezu u kojoj je bilo puno padova i podizanja
… ali imala sam vezu.

Tri tjedna iza, ja nemam vezu i na moru sam s mamom.
Prekid veze nisam ja odabrala, odabrao je on. Kao i uvijek u našem odnosu, nije znao pojasniti niti sročiti zašto nešto radi. Jednostavno je prekinuo – preko telefona (a živjeli smo zajedno – to još više ovu priču čini zanimljivom).
Zašto je to učinio samo on zna, ja mogu samo pretpostaviti, a kako ga poznajem bolje od njega, bit će da se upleo netko treći.
No, nije ovo tekst o prekidu niti o trećoj strani u ugovoru, ovoj priči glavni junak sam ja.

Ja sam žena. Osjećam se kao curica, ali ja sam po definiciji žena, radno sposobna žena s uspješnom karijerom koja može još napredovati.
Do sada, u zadnjih 15 godina, napravila sam brdo stvari, iz osobe bez samopouzdanja uzdigla sam se u osobu koja se sama sebi sviđa.
Znam što hoću u 98% slučajeva. Ne paničarim pred ničim, nemam strahova, osim pred osom, obadom, skakavcem i sličnim glupostima, a bojim se i skijati (ali već 20 godina ne odustajem).
Zapravo rijetko odustajem od ičega, što je mana, a ne vrlina.
Rado prihvaćam izazove, daju mi osjećaj svježine, osjećaj da sam živa. Volim prirodu, ali i gužvu, volim adrenalin, ali živim umjereno.
Rješavam probleme kada dođu, ne odgađam ništa za sutra (osim ponekad), držim do svoje riječi jer tako su me doma naučili i volim pričati s nepoznatim ljudima. To sam sve ja.

Ipak, ima ne mogu sve, imam zid preko kojeg, kao niti jedna žena, neću moći prijeći. Taj zid su godine, 39 godina 11 mjeseci i 3 dana. Točno toliko.
I što ako imam je l’ tako? Pa moj biološki sat je rekao: „uskoro je over and out maco“. I nije to moja brija, to su rekli nalazi krvi. Lagano tonem u svijet neplodnosti.

Do prije tri tjedna sve je bilo oke, znala sam i tada rezultate nalaza, podijelila sam ih s partnerom i nadala sam se skorom rješenju mogu gorućeg problema. Da naglasim, nije ovo bio problem , to je bila želja koju sam željela ostvariti. Sada sam spremna, sada to želim.
Sada znam da neću ubiti dijete, da ga neću izgubiti, da ga neću okrivljavati, jednostavno sada sam spremna.
I eto sada kada znam, baš sada, mogućnost da postanem mama je nestala.

Sada svi koji ovo čitaju sigurno pomisle: „Daj, koja drama, pa imaš još par godina“, no nemam. Nalaz je računao u mjesecima, šanse padaju svaki mjesec, a od nalaza je prošlo već 4.

I tako ja sada , dok ljetujem s mamom, sjedim i razmišljam što sada.
Znam sigurno da ako se u ovom aspektnu ne ostvarim da ću za 10 godina biti istrošena kanta, isfrustrirana i možda malo zla. Stoga je moja odluka definitivna, pokušat ću sama. Neću hvatati poluobrazovane muškarce po opskurnim birtijama i obećavati im da sam na tabletama, neću tražiti oca preko plavog oglasnika, niti dobročinitelja u svijetu gay populacije (iako nikome ne zamjeram da učinile bilo što od navedenoga), ja ću se uputiti u Dansku.
I stoga, ovaj blog će biti moja psihološka pomoć i ispušni ventil u narednim mjesecima. Nadam se da će moje iskustvo pomoći barem jednoj osobi koja se nađe u sličnoj i glupoj situaciji (za koju smo si same kriv, bez lažne „skromnosti“).

Ole!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s